Udisaj
slap mi kosa na
tvojim nogama

Izdisaj
dva dječja dlana
med-dodir

Otkucaj
gledam ti grudi
male, slabe
meke

Spavaš
iz musavih ti usta
mile modri cvjetovi

Sanjaš
udavit ću te
vlastitim rukama

"Za te samo šešir pun prezira", reče izlazeći.

Kucnulo tri tek je,
cvili alem-gora.
Klepeće mi Mjesec:
"Na moru mora".

Vreli kužni dahtaj,
skrlet mrtvog zbora...
Okrenuh mu leđa.
Nad morem je mora.

Poskakuje cvrkut. Eja zlato lije.
Korača stazom utvara plava.
Ciganka stara svijet bijeli snije.
Selo pod brijegom mirno još spava.

"Kamo ćeš, dijete, u uri rujnoj?
Goni l' te đav'o; peta ti gori?
Plešu l' ti stope sudbini grdnoj?"
Lecnuv' se, sablast jasno prozbori:

-"Neću još dugo brojiti dane.
Iza leđa ludnica je pusta.
Odzvanja kroz žar-klasje, poljane,
ime moje -
                    Zlatousta."

Sjedila je na sagu nasred sobe posve puste, puste poput bjeloočnice nakon vrelog poslijepodneva, škrgučući zubima i zibajući se da se primiri. Sasvim je bila smetena, sasvim je bila skvrčena, sasvim je bila smućena, skroz su joj se i kosti savile: d v j e s t o t r i d e s e t š e s t solnih stupova!!!
Bijela joj se tjelesina prelijevala u slapovskoj maniri, bombardirajući stepu končića bezbojnom bradatom anti-borbenošću. Tip-top drip-drop grip-grop, kapale su kapljice znoja.

"Bedak! Bedak!", zagrmi zvukovlje zvonko prostorijom.
-"Ti mama bedak! A sad me pogledaj kako skladno spajam!"

Lice joj se u potpunosti promijenilo: mjesto kože Mjesec, mjesto usta vrelo magme. Nos pak ne stade pa nestade! Samo su još očne lampe nasumično signalizirale, ali i to prije iz navike...

Oznake: Baditj, Sunce, cvjetača, olovo, štrukli

Njene su ruke mirisale na makove, a njegove na snijeg.

Zvjezdane zrake zlate zrnati zrak dok šuštavo šap-šap-šapuće šašavim bubamarama.

Njene su ruke mirisale na makove, a njegove na ponos.

Doista dojmljivo! Drevni kesten drhti bijelo dok dama mu u kadi drven obraz drapa: prijeteć podlivadni prizor.

Njene su ruke mirisale na makove, a njegove bjehu crne.

Srce od papira

X bijaše običan papirnati dječak, božićni ukras. Svakog je dana promatrao Malu kako bijelim ručicama mijesi mirisne paprenjake dok je njegovo srce bubrilo kao kvasac. Sedmog januara, Ona ga pogužva i baci u kamin.
Od njega ostade samo napršnjak pepela, tri iglice i nacereni Svarožić.


Kaktus-srce

Proljetos iz tri iglice iznikne čovječuljak, malen, zelenkast i neugledan. Plazeći svijetom, naleti na Kamenčicu i odluči je čelično zagrliti. Lomeći mu iglice, na uho mu zašušti: "Prijatelju..."
Izdahnuvši, on se otopi u kaogumu.


Ljepljivo srce (Kaoguma Blues)

Lijepio se za nju kao vinska mušica za starog alkoholičara-sve dok ga nije pregazila Cipela.


Drveno srce

Mlatio je na kotaču stare vodenice da mu studene vode ohlade um ispirući strvine. Rječina presuši, a pčele se udome na trusnom kotaču.


Srce od šećera

Šećernovate su se latice zibale u tangu pod bljedilom neba. Zamirišu šafrani. Lahor oboji livadu u mazne nijanse prešutnog smiješka.

Ništa

nije

boljelo.